Duhovni kutak

 

 

 

 

Isječci
iz knjiga,
časopisa,
...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Posljednje zbogom zdravom razumu

(navodno objavljeno u London Times)

 

Danas žalimo odlazak voljenog prijatelja Zdravog Razuma koji je bio s nama mnogo godina. Nitko ne zna točno koliko je bio star s obzirom da je njegov rodni list davno zagubljen u birokratskoj crvenoj traci. On će biti zapamćen po tome što se držao dragocjenih lekcija:
- znati kad se skloniti s kiše,
- zašto onaj tko rano rani dvije sreće grabi,
- život nije uvijek fer,
- možda sam ja kriv.

Zdrav Razum je živio po jednostavnim ekonomskim pravilima i oprobanim strategijama:
- ne troši više nego što zarađuješ,
- odrasli, a ne djeca, vode stvari.

Njegovo zdravlje je počelo naglo propadati kad su uvedene dobro zamišljene ali preopterećujuće regulative.
Izvještaji:
- o šestogodišnjem dječaku optuženom za seksualno uznemiravanje zato što je poljubio djevojčicu,
- o tinejdžerima suspendiranima u školi jer su koristili Mouthwash poslije ručka,
- o učitelju koji je otpušten jer je kaznio neodgojenog učenika,
samo su pogoršali njegovo stanje.

Zdrav Razum je izgubio tlo pod nogama kad su roditelji napali nastavnike jer rade posao koji su oni propustili u discipliniranju svoje neodgojene djece.

Propao je još više otkad škole moraju dobiti roditeljski pristanak da bi djeci dali losion za sunčanje ili aspirin, ali se istovremeno ne smije obavijestiti roditelje ako je učenica trudna i želi abortirati.

Zdrav Razum je izgubio želju za životom kad je crkva postala biznis, a kriminalci počeli dobivati bolji tretman od svojih žrtava.

Zdrav Razum je prebijen kad je postalo kažnjivo da se branite od provalnika u vlastitom stanu, i još vas provalnik može tužiti za napad.

Zdrav Razum se konačno odrekao želje za životom kad je jedna žena propustila shvatiti da je kava koja se puši vruća, prosula ju u krilo i bez problema dobila ogromnu odštetu.

Zdrav Razum će biti ispraćen od roditelja Istine i Povjerenja, supruge Diskrecije, kćeri Odgovornosti i sina Logike.
Iza njega ostaju njegova 4 polubrata:
- Znam svoja prava,
- Hoću odmah,
- Netko drugi je kriv,
- Ja sam žrtva.

Na ispraćaju nije bilo mnogo svijeta, jer rijetki su shvatili da je otišao.

Ako ga se ti još sjećaš, proslijedi ovu vijest, a ako ne, pridruži se većini, ne radi ništa i samo gledaj TV.

 

***

 

Marko Mikša: Vrijeme je da se događa napokon Čovjek ili još vrijeme nije i nikada neće biti

 

Prekrasna razmišljanja učenika osmog razreda

 

***

 

Božidar Prosenjak: Divlji konj

(isječak iz poglavlja "Otac"; razgovaraju dva konja, otac i sin; o borbi)

 

- Maločas sam te vidio kako bježiš pred jednim svojim drugom.
- Onaj je uhonja dvaput stariji od mene - pobunio sam se.
- Dobro si učinio.
- Dobro? - zinuo sam u čudu jer je preda mnom stajao jedan od najvećih boraca u stadu, a on nije mogao biti kukavica.
- I bijeg je dopušten ako je dio napada.
- Ali...
- Vidiš, sve ovisi o tome za što se boriš. Borba nije sama sebi svrhom, ona je samo put da se ostvari postavljeni cilj. Gdje nema cilja, nema ni borbe, to je onda tučnjava. Samo se glupan tuče ni za što. Konj bez cilja srlja u prazno kao da je slijep. Jesi li ikad vidio slijepog konja kako baulja sve dok ne nađe svoju smrt? Kad ti put prepriječi slijepac, s njim ne treba ulaziti u borbu, dovoljno je da se makneš, on će i bez tebe naći svoju propast. Ze tebe je mudrije da čuvaš snagu za neku drugu priliku. Svaka borba počinje mnogo prije nego što je stvarno započela. Borba počinje s prvim zalogajem trave, jer najprije moraš svladati nju. A ti još pitaš za majčino mlijeko! Zar si ikad vidio borce koji sišu? Ne, jer je mlijeko mekano. Snaga je na otvorenom pašnjaku i ti je samo moraš tražiti. Ona je u vjetru, u suncu i oblaku. To su tvoji prvi protivnici. Najprije se s njima pohrvaj, a kad njih svladaš, shvatit ćeš da se borba ne rađa u tvom mišiću ili kopitu. Ona se rađa u tvojoj pameti. Zato hrabro zađi među konje i najprije nauči gubiti, jer u svakom trenu moraš znati što osjeća i na što je spreman onaj tko gubi. Ne brini, neka misle da si slab, šeprtljav i naivan. I u izgubljenoj borbi možeš biti pobjednik ako si ostvario svoj cilj, ako si uvježbao bar jedan borilački zahvat, pa se onda povukao... Sinko, pobjeda u kojoj nisi vidio svoj poraz, nije pobjeda. Čuvaj je se kao otrova jer pobjeda u kojoj si savladao samo protivnika, a ne i sebe, tvoj je poraz. Tvoj pravi protivnik si ti sâm. Jedina se stvarna pobjeda zbiva u tvom srcu. I pazi, nikad ne idi dvaput po istom tragu. Kad ti se dogodi neko zlo, dobro upamti razlog i ne ponavljaj više istu pogrešku.

 

***

 

Božidar Prosenjak: Divlji konj

(isječak iz poglavlja "Sreća"; razmišljanja jednog konja; o sreći)

 

Zapravo jurimo na neka druga mjesta za udobnostima i vjerujemo da je ondje sreća. Ne pada nam na pamet da je sreća baš tu gdje stojimo i da uzalud lupa na naše srce. Mi to svoje srce stišćemo i stežemo, tvrdo nam je kao kamen, a sreća je poput sjemenke koja traži razmekšano, vlažno od suza i toplo srce puno osjećaja. Izvana možeš činiti što te volja, tko zna kako velika djela, a ipak nećeš biti sretan, ostat ćeš jadan. Po sreću moraš u svoju dubinu. Ona je uvijek s tobom, ali su ti um, oči i srce zauzeti travom. Stalno vučeš tu svoju glavu po tlu i ne odvajaš je od zemlje. Pa kako bi onda ugledao svoju sreću? Uzalud ona obigrava oko tebe, privlači tvoju pažnju. Ti zuriš samo u zeleno busenje i halapljivo ga proždireš. To je tvoja sudbina, konjiću. I onda kad si sit i pune mješine, e, tada bi ti išao za srećom. A sreća je laka i lepršava, brzo ti izmiče jer si ti trom, lijen i ne voliš napuštati toplinu vlastite stelje. Samo tvoj duh može uloviti sreću, a on je utamničen u tebi. Stoga se tvoja sreća i ti cijelog života i ne sretnete.

 

***

 

Rachel Naomi Remen: Priče koje iscjeljuju - Mudrost podijeljena za kuhinjskim stolom

(Izdavač: Planetopija)

 

Svaki je čovjek priča za sebe. Dok sam bila dijete, ljudi su sjedili za kuhinjskim stolom i pričali svoje priče. To više ne radimo. A dok sjedimo za stolom i pričamo, to nisu samo trenuci u kojima ubijamo vrijeme. To je način prenošenja mudrosti. To su trenuci koji nam pomažu da živimo život vrijedan pamćenja. Usprkos zastrašujućoj moći tehnologije, mnogi od nas još ne žive dobro. Možda bismo trebali ponovo poslušati svoje priče.

Većinu priča koje nam pričaju danas, napisali su romanopisci i scenaristi, glumili su ih glumice i glumci, to su priče koje imaju početak i kraj, priče koje nisu stvarne. Priče koje možemo jedni drugima pričati nemaju početak ni kraj. One su sjedalo u prvom redu na predstavi stvarnog iskustva. Iako se događaju u različito vrijeme i na različitim mjestima, imaju jednako ozračje. Na neki način, to su priče i o nama samima.

Stvarne priče traju. U renutku kad smo ostali bez vremena za stanku, vremena za kontemplaciju, vremena za razmišljanje i čuđenje, prestali smo pričati priče. Život juri pokraj nas i tek su rijetki ljudi dovoljno snažni da se sami zaustave. Najčešće nas zaustavi nešto nepredviđeno i tek tada imamo vremena sjesti za stol u kuhinji života. Spoznati svoju priču i ispričati ju. Poslušati priče drugih ljudi. Sjetiti se da je stvaran svijet sazdan od takvih priča.

Sve dok se ne zaustavimo ili, češće, dok nas nešto ne zaustavi, nadamo se da ćemo neki životni događaj "staviti" iza sebe te da ćemo nastaviti živjeti. Kad se zaustavimo, shvatimo da će određena životna pitanja biti s nama dok smo živi. Ponavljat ćemo ih iznova i iznova, svaki put s novom pričom, svaki put s velikim razumijevanjem, sve dok ne postanu dio naših blagoslova i mudrosti. To je način na koji nas život uči životu.

Kad nemamo vremena saslušati tuđe priče, tražimo stručnjake da nam kažu kako živjeti. Što manje vremena zajedno provodimo za kuhinjskim stolom, to se više knjiga za samopomoć pojavljuje u knjižarama i na našim policama. Ali čitati takve knjige nije isto kao slušati priče o nečijem proživljenom iskustvu. Budući da smo prestali slušati jedni druge, vjerojatno smo zaboravili slušati, zaboravili smo učiti prepoznavati značenja i osjećati se ispunjeno običnim događajima u životu. Postali smo samotnjaci; čitatelji i promatrači, a ne sudionici.

 

***

 

Rachel Naomi Remen: Priče koje iscjeljuju - Mudrost podijeljena za kuhinjskim stolom

(Izdavač: Planetopija)

 

Ljutnja je često znak da postajemo aktivniji u životu. Ljudi koji su ljuti duboko su dirnuti trenutačnim događajima i obuzimaju ih snažni osjećaji. Kao emocija, ljutnja ima svojih ograničenja i istina je da ima loš ugled, ali moje mi iskustvo s bolesnima pokazuje da postoji nešto zdravo u ljutnji. Istraživanja koja su proveli Levy, Temoshak i Greer govore da mnogi ljudi koji se oporave od bolesti prvo prolaze fazu ljutnje. To je samo zahtjev za promjenom, strastvena želja da se njihova životna situacija promijeni. To može biti način da se ponovo postave važne granice te da se uspostavi cjelovitost u trenucima suočavanja s bolešću koja mijenja tijelo, ali i život. I, kao u mojem slučaju, ljutnja može biti prvi znak volje za životom. Taj osjećaj postaje problem ljudima ako se vežu za nju kao za način življenja.

Jedna od najljućih osoba s kojom sam ikad radila bio je mladi muškarac s osteogenim sarkomom na desnoj nozi. U srednjoj školi i na fakultetu bavio se sportom i sve do trenutke dijagnoze, njegov je život bio dobar. Prekrasne žene, brzi automobili, osobno priznanje. Dva tjedna nakon dijagnoze prvo su mu odrezali desnu nogu do iznad koljena. Ta operacija, koja mu je spasila život, također mu je okončala život. Više nije mogao igrati nogomet.

Danas smo svjedoci brojnih autodestruktivnih oblika ponašanja kod ljutitih mladih muškaraca poput ovog. On je odbio vratiti se u školu. Počeoje piti, drogirati se, otuđio se od djevojaka i prijatelja i imao je jednu automobilsku nesreću za drugom. Nakon druge nesreće njegov me bivši trener nazvao da mu dogovori tretman.

Bio je to snažan i privlačan mladić, usmjeren na sebe i izoliran. Na samom početku primijetila sam dobro poznati bijes. Ispunjen samosažaljenjem i mišlju da mu je nanesena nepravda, mrzio je sve zdrave ljude. Tijekom našeg sljedećeg susreta, pokušala sam ga potaknuti da pokaže što zapravo osjeća prema sebi, dala sam mu blok i zamolila da nacrta svoje tijelo. Nacrtao je grub crtež vaze, samo obris. Točno po sredini i duž vaze nacrtao je duboku pukotinu. Nekoliko je puta crnom pastelom prešao preko nje, i pritom je stiskao zube i trgao papir. Oči su mu bile pune suza. Od bijesa. Činilo mi se da je crtež bio snažan izraz boli i konačnosti njegova gubitka. Bilo je jasno da napukla vaza nikad ne bi mogla zadržavati vodu, da nikad neće moći ponovno funkcionirati kao vaza. Boljelo je dok sam to gledala. Kad je otišao, smotala sam crtež i sačuvala ga. Činio mi se previše vežnim da bih ga bacila.

S vremenom se njegova ljutnja počela suptilno mijenjati. Na početku jednog našeg terapijskog susreta dao mi je tekst istrgnut iz lokalnih novina. Bio je to članak o motorističkoj nesreći u kojoj je mladić izgubio nogu. Njegovi su liječnici opširno citirani. Kad sam pročitala tekst, pogledala sam ga. "Ti idioti nemaju pojma", rekao je bijesno. Tijekom sljedećeg mjeseca donosio mi je nove članke, neke iz novina, neke iz časopisa: o djevojci koju je djelomično raznio pribor za kemiju... Njegove su reakcije uvijek bile iste, oštre osude dobronamjernih pokušaja liječnika i roditelja. Njegova ljutnja povezana s tim drugim mladim ljudima počela je oduzimati sve više i više našeg vremena. Nitko ih nije razumio, nitko nije bio uz njih, nitko nije znao kako im dosita pomoći. Bio je još uvijek bijesan, ali činilo mi se da je njegova briga za druge ispod tog bijesa sve više jačala. Ohrabrena, upitala sam ga želi li nešto poduzeti. Iznenađen, prvo je odgovorio negativno. Ali, neposredno prije nego što je otišao, upitao me mislim li da bi mogao upoznati neke od ljudi koji su doživjeli ozljede kao što je njegova.

Ljudi iz cijeloga svijeta dolazili su u našu sveučilišnu bolnicu i bilo je vrlo vjerojatno da ondje može upoznati nekoga tko je imao sličnu ozljedu. Rekla sam da je to moguće i da ću provjeriti. Moj se zadatak pokazao lakim. Za samo nekoliko tjedana počeo je posjećivati mlade ljude na kirurškim odjelima čiji su problemi bili slični njegovim.

Vraćao se iz tih posjeta pun priča, ushićen što su ga mladi ljudi prihvatili. Često je uspio pomoći u situacijama kad to nikom drugom nije pošlo za rukom. Nakon nekog vremena bio je spreman razgovarazi s roditeljima i obiteljima; pomagao im je da bolje shvate situaciju te da otkriju što je potrebno. Kirurzi, zadivljeni rezultatima njegovih posjeta, slali su mu sve više i više ljudi. Neki od tih liječnika vidjeli su ga kako igra nogomet i počeli su s njime provoditi vrijeme. Kako ih je upoznavao, sve ih je više cijenio. Postupno je njegova ljutnja slabila i razvio je neku vrstu savjetništva. Ja sam samo promatrala i slušala i cijenila sam ono što je činio.

Meni najdraža od svih njegovih priča odnosi se na posjet mladoj ženi, koja je imala tragičnu obiteljsku povijest: od raka dojke umrle su joj majka, sestra i sestrična. Još jedna sestra bila je na kemoterapiji. Taj posljednji događaj ju je pokrenuo. S dvadeset jednom godinom iskoristila je jednu od mogućnosti koje su se nudile u to vrijeme, kirurški je uklonila obje dojke.

On ju je posjetio jednog vrućeg dana sredinom ljeta, u kratkim hlačama, a njegova je umjetna noga bila posve otkrivena. U dubokoj depresiji, ona je ležala na krevetu sklopljenih očiju, odbijajući ga pogledati. Pokušao je sve što je mogao kako bi dopro do nje, ali bez uspjeha. Rekao joj je stvari koje bi se samo druga osoba s promijenjenih tijelom usudila reći. Šalio se. Čak se razljutio. Ona nije reagirala. Sve je to vrijeme na radiju svirala rock glazba. Nezadovoljan, ustao je i kao posljednji pokušaj da privuče njezinu pozornost, odvezao je trake kojima mu je umjetna noga bila vezana i pustio ju da padne te glasno udari u pod. Preplašena, otvorila je oči i prvi ga put vidjela. Ohrabren, počeo je skakati naokolo pucketajući prstima u ritmu glazbe i glasno se smijući. Nakon nekoliko trenutaka i ona je prasnula u smijeh. "Mladiću", rekla je, "ako timožeš plesati, možda bih ja mogla pjevati."

Ta mlada žena postala mu je prijateljica i počela je posjećivati ljude u bolnici zajedno s njime. Išla je u školu i poticala ga da se i on vrati učenju te da studira psihologiju i ostvari san da svoj rad prenese na druge. Na kraju je postala njegova supruga, posve drukčija od modela i cheerleaderica s kojima je u prošlosti izlazio. Ali puno vremena prije toga završili smo naše zajedničke seanse. Na posljednjem susretu razmatrali smo put kojim je prošao, glavne točke i prevrate. Otvorila sam njegov karton i otkrila sliku slomljene vaze koju je nacrtao prije dvije godine. Odmotala sam ju i upitala ga sjeća li se crteža svojega tijela koji je sam nacrtao. Uzeo ga je u ruke i neko vrijeme promatrao. "Znate", rekao je, "zapravo nije završen". Iznenađena, pružila sam mu košaricu s bojama. Uzevši žutu pastelu, počeo je crtati crte koje zrače iz pukotine u vazi do samih rubova papira. Debele žute crte. Promatrala sam, zbunjena. Smijao se. Konačno je stavio svoj prst na pukotinu, pogledao me i rekao tiho: "Odavde prolazi svjetlost."

Patnja je iznimno povezana s cjelovitošću. Snaga u patnji, koja donosi integritet, nije samo kršćansko vjerovanje, nego je bila dio gotovo svih vjerskih tradicija. No, dvadeset godina rada s ljudima oboljelim od raka u okolnostima nezamislivoga gubitka i boli, kazuje da to možda nije isključivo vrsta učenja i vjerovanja, nego vrsta prirodnog zakona. Odnosno, možda ga možemo naučiti, ne kroz Božje proviđenje, nego ako pažljivo i strpljivo promatramo prirodu svijeta. Patnja oblikuje životnu snagu, ponekad u ljutnju, a ponekad u krivnju i samosažaljenje. Konačno, ona nam može pokazati slobodu koju donose ljubav i služenje životu.

 

***

 

Rachel Naomi Remen: Priče koje iscjeljuju - Mudrost podijeljena za kuhinjskim stolom

(Izdavač: Planetopija)

 

Tijekom cijelog mog djetinjstva roditelji su držali goleme puzzle na posebnom stolu u dnevnom boravku. Moj otac, koji je sve to započeo, uvijek je skrivao poklopac kutije. Zamisao je bila da složimo sliku, a da ju prethodno nismo vidjeli. Različiti članovi obitelji i prijatelji koji su nas posjećivali radili su na tome, ponekad samo nekoliko minuta, da bi nakon nekoliko tjedana stotine i stotine komadića pronašlo svoje mjesto u ovoj igri.

Tijekom godina, složili smo desetke takvih puzzla. Na kraju sam postala prilično dobra u tome, pa sam čak osjećala posebno zadovoljstvo kada bih prva shvatila kamo određeni komad slike pripada ili kako spojiti dvije skupine komadića. Posebice sam voljela kada bi se otkrio ključ nekog uzorka i kada bih uvidjela što se na tome mjesto sve vrijeme skrivalo.

Stol za slaganje puzzla moj je otac za rođendan darovao mami. Još uvijek vidim kako ga sastavlja i ushićen vadi iz kutije komadiće prvih puzzla i stavlja ih na stol. Imala sam tri ili četiri godine i nisam shvaćala radost moje majke. Tu mi igru nisu objasnili, nedvojbeno uvjereni kako sam premala da bih sudjelovala. Ali već sam tada željela s njima slagati sliku.

Sama u dnevnom boravku, rano ujutro, popela sam se na stolac i raširila stotine nesparenih komadića po stolu. Bili su omaleni; neki raznobojni, a drugi pak tamni i sivi. Tamni su djelovali poput paukova i buba, ružni i pomalo zastrašujući. U meni su budili nelagodu. Skupivši njih nekoliko, sišla sam sa stolca i sakrila ih ispod jastuka sofe. Tijekom nekoliko tjedana, kad god bih bila sama u sobi, popela bih se na stolac, uzela još nekoliko tamnih komadića i dodala ih u zbirku ispod jastuka.

Zato je obitelji trebalo puno vremena da dovrše ovu sliku. Frustrirana, moja je majka na kraju izbrojila komadiće i shvatila da ih nedostaje više od stotinu. Upitala me jesam li ih vidjela. Rekla sam joj tada što sam učinila s komadićima koji mi se nisu sviđali i ona ih je pronašla te složila sliku. Sjećam se da sam ju promatrala dok je to činila. Kako je na mjesto stavljala jedan tamni komad za drugim, polako se otkrivala slika a ja sam ostala bez riječi. Nisam imala pojma da ćemo na kraju dobiti sliku. Zaista je bila lijepa - spokojan prizor napuštene plaže. Bez komadića koje sam sakrila, slika nije imala smisla.

Možda je preduvjet za pobjedu da igru volimo bezuvjetno. Život nam pruža sve komadiće. Kad sam prihvaćala određene dijelove života i poricala te zanemarivala ostatak, mogla sam vidjeti tek djelić svojega života istodobno - sreću zbog uspjeha ili vrijeme slavlja, ili ružnoću i bol gubitka ili neuspjeha koje sam svih silama pokušavala zaboraviti. Ali poput tamnih komadića puzzla, ti tužniji događaji, ma koliko bili bolni, pokazali su se kao dio nečeg puno većeg, što bez njih nije poptuno. Čini se da uvidi u djeliće nečeg skrivenog zahtijevaju da svaki prihvatimo kao dar.

Mi uvijek slažemo puzzle, a nismo unaprijed svjesni slike koju ćemo dobiti.

 

***

 

Phil Bosmans

 

Oči imam za svjetlo,
za proljetno zelenilo, za bjelinu snijega,
za sivilo oblaka i plavetnilo neba,
za sunčev sjaj danju,
za svjetlucanje zvijezda noću
i za nevjerojatno čudo
što ima toliko divnih ljudi.

Usta imam za riječ,
za dobru riječ na koju drugi čeka.
Usne imam za poljubac,
ruke - da pomažu i budu nježne,
noge - da pođu na put k bližnjemu,
k onima koji žive u samoći i hladnoći.
A srce imam - za ljubav.

Zašto onda nisam sretan?
Jesu li mi oči zatvorene, usta puna gorčine,
ruke lijene, noge ukočene, srce hladno?
Zar ne znam da sam stvoren
za radost?

 

 

 

 

 

 
 

Antonija Horvatek