Problemi s glasnicama


Vježbe nazalizacije, higijena glasa, ...

 

 

 

Sadržaj:
Uvod
Simptomi poremećaja glasa
Vježbe nazalizacije
Higijena glasa
Kako održati nastavu bez glasa?
Stručan tekst - prof. dr. sc. Natalija Bolfan-Stošić


Uvod

Učitelji, nastavnici, odgajatelji, pjevači, glumci, spikeri, predavači, svećenici, sportski treneri, turistički vodiči, voditelji, ... spadaju u zanimanja u kojima je glas primarno sredstvo rada. Stručnjaci (logopedi, fonijatri...) kažu da učitelji, profesori i odgajatelji spadaju u one koji imaju najviše poteškoća vezanih uz poremećaj glasa.
Dok je higijena glasa dio obrazovanja opernih pjevača i glumaca, profesorska struka prepuštena je sama sebi, iako govorenje može biti zahtjevnije od pjevanja.
Koliko mi učitelji znamo o pravilom govoru (kojim čuvamo glasnice), o higijeni glasa, što učiniti kad nastanu problemi, ...?
Ova je stranica nastala nakon što sam krajem 2015. i veći dio 2016. godine muku mučila sa svojim glasom, prošla vježbe nazalizacije i time uspješno riješila probleme. Bar za sad izgleda da je tako.
Pa eto par riječi o tome što sam tada naučila i kakve sam to vježbe prošla. Možda nekome od vas podjela iskustva dobro dođe.


Simptomi poremećaja glasa

Pokazatelji problema s glasom su:
nadraženost grla dok govorite i potreba za kašljanjem (dok niste prehlađeni), umor i suhoća grla i ždrijela, osjećaj boli u grlu, hrapav glas, promuklost (svaki čas na par sekundi ili trajnija), tih glas (tiši od onoga na kakvog smo kod sebe navikli, nema jačine), promjena visine i boje glasa, nemogućnost željene promjene visine glasa kod govora, umor glasa, prebrzo trošenje zraka pri govoru, pucanje glasa (usred rečenice ostanete bez glasa na nekoliko sekundi, dok si to ne "popravite"), dulji gubitak glasa,...


Vježbe nazalizacije

Kao prvo napominjem da ovaj tekst nije pregledan ni od jednog stručnjaka i pisan je skroz laički, nestručno. Napisala sam ga ja - obična učiteljica matematike - nakon što sam kao pacijentica prošla kroz vježbe nazalizacije (preko 30 seansi u poliklinici Suvag u Zagrebu). Stručnjaci će u njemu sigurno naći greške. Ostali (učitelji i dr. koji ovo čitaju možda zbog vlastitih problema s glasnicama) ovaj tekst mogu shvatiti kao neke osnovne informacije o tome što se može, kako to sve skupa otprilike može izgledati, no ne na način da slijepo krenu slijediti neke upute kako da sami naprave neke vježbe, jer ovdje ja te vježbe niti ne opisujem detaljno, a niti je uputno da ih se radi bez vodstva stručnjaka jer je bez vodstva stručnjaka velika vjerojatnost da ćete nešto (čak i puno toga) napraviti krivo i time si vjerojatno naštetiti.

Vježbe nazalizacije su, laički rečeno i ako sam ja to dobro shvatila, vježbe kroz koje pokušavamo naučiti glas stvarati između usne i nosne šupljine, umjesto između usne šupljine i grla. Otuda ona riječ "nazalizacija" - jer se ide "u smjeru nosa".
Ako glas proizvodite na tom nižem, krivom mjestu, naravno da će biti potrebno puno vježbi da tu naviku, koju gajite vjerojatno desetljećima, promijenite odnosno da uspijete postići novu naviku - da bez razmišljanja, nesvjesno, krenete s "drugačijim govorom". Potrebno je doći na puno seansi kod logopeda, no još neusporedivo više sati provesti u vježbanju kod kuće. Ako krenete u tom smjeru i uspijete postići promjenu, većina ljudi iz vaše okoline vjerojatno neće primijetiti neku razliku u glasu (u odnosu na vaš "dobar glas", onaj koji ste imali prije problema). No, vi u "postavkama" u svom grlu, usnoj i nosnoj šupljini (za vrijeme govora) hoćete, a također i u tome što ćete, što dalje vrijeme ide, sve rjeđe imati promukli glas, nadraživanje na kašalj, pucanje glasa i ostale probleme.
Kad glas proizvodimo bliže grlu, tada više koristimo i nepotrebno trošimo glasnice, te je tada glas hrapaviji. "Podizanje glasa", odnosno njegovo proizvođenje bliže nosnoj šupljini olakšava glasnicama i obično glas čini ugodnijim (za čuti).
"Proizvesti glas na višem mjestu" ne znači pričati višim tonom! Nemojte nakon čitanja ovog teksta pokušati govoriti višim glasom jer se time dodatno opterećuju glasnice! Svatko od nas ima neku prirodnu visinu glasa, na kojoj kad pričamo, najmanje naprežemo organe koji proizvode glas. Vrlo je vjerojatno da pričate pravom visinom. Ne pokušavajte nju mijenjati, misleći da time mijenjate mjesto gdje se proizvodi glas, odnosno da idete u smjeru o kojem ovdje pišem (u smjeru proizvodnje glasa bliže nosnoj šupljini).
Proizvodite li glas na dobrom mjestu, znat će vam reći stručnjak za to područje - defektolog, fonijatar,...

Uz to, za dobar govor jako je važna opuštenost tijela, a pogotovo organa od ramena na više. Isto tako, važno je da je čovjek emocionalno miran. Naime, uznemirenost uvijek stvara napetost u tijelu, a kad tijelo nije opušteno, nemoguće je postići glas kakav možemo u opuštenom stanju.
Stoga je prva stvar, koju sam naučila kad sam krenula na vježbe nazalizacije, bila - vježbe disanja i opuštanja. Ako možete, naučite što prije disati na trbuh - dijafragmom, umjesto prsnim košem; neovisno o tome imate li problema s glasnicama ili s bilo čim drugim. To se i inače preporuča jer se na taj način unosi više kisika (što podiže imunitet tijela i pogoduje zdravlju), a i više opušta.
Važno je naučiti i pravilno držati tijelo - i kod sjedenja i kod stajanja.
Ništa od toga ne biste trebali učiti bez vodstva stručnjaka, jer ako krenete ukrivo i usvojite krive navike, kad ćete i kako saznati? I kako to nakon toga ispraviti?
Možda napravite i gore nego je bilo...

Zanimljivo otkriće do kojeg sam došla za vrijeme vježbi kod logopedice, bilo je da kod mog izgovora, neke riječi meni zvuče jednako ugodno, dok bi ona rekla da je jedna od tih riječi bila dobro postavljena i zvučala je "glatko", a druga je riječ zvučala hrapavo. Doslovce hrapavo! Tek kad smo odlučile snimiti moj izgovor za vrijeme jedne od vježbi i kad se baš tad desio takav slučaj, tek tad sam uspjela, slušajući snimku, čuti razliku u izgovoru tih riječi, da je jedna zaista hrapava dok druga nije. Zaista nevjerojatno da čovjeku samom zvuči da je nešto rekao na isti način, dok se "slušanjem izvana" čuju razlike. Stoga preporučam da i sami malo snimite kako govorite. Pripremite si neki jednostavni kratki tekst, i snimite kako ga čitate, a probajte čitati da zvuči što prirodnije i ugodnije. Slušajte sami sebe dok to izgovarate i pokušajte uočiti jeste li što rekli hrapavo. Nakon toga poslušajte snimku. Je li doživljaj isti? Naravno da glas na snimci zvuči drugačije nego uživo, međutim usporedite dojmove kod slušanja "iznutra" (kako sami sebe čujete dok govorite) i slušanja "izvana" (slušanja snimke). Je li vam se za vrijeme izgovora možda činilo da ste neke stvari rekli na isti način, a slušanjem izvana čujete da niste? Inače je normalna pojava da nas drugi ljudi čuju drugačije nego što mi čujemo sami sebe jer naš glas do njih dolazi isključivo preko zraka, a do naših ušiju dolazi i kroz našu glavu, kroz kosti, pa dojam ne može biti isti... Isto tako, normalna je pojava da ne zvuče sve riječi u rečenici jednako glatko. Svi (pa i logopedi, fonijatri i dr.) uz one glatke riječi, povremeno neke izgovore manje glatko. Obratite pažnju na to kako govore voditelji dnevnika, voditelji radio emisija itd. Slušajte i uočavajte...

Osim vježbi nazalizacije, kakve se rade u Poliklinici Suvag, u sličnu se svrhu radi i tzv. impostacija glasa, npr. u Referentnom fonijatrijskom centru u KBC Zagreb. Glasovnom patologijom se ne bave u svim bolničkim centrima, a pogotovo ne rehabilitacijom glasa. Fonijatrija je subspecijalistička grana ORL-a, svaka bolnica ima ORL odjel ali nema fonijatra.

Ako zbog problema s glasom zatražite od liječnice opće pakse da vas uputi kod defektologa na "nekakve vježbe rehabilitacije glasa", vjerujem da će vas prije toga uputiti na pregled fonijatru. To je normalan postupak jer fonijatar će utvrditi jesu li vaše glasnice, kao prvo, fizički u dobrom stanju. Ako nisu, možda je problem u nečem drugom ili još u nečemu osim u načinu govora. Npr. ako imate refluks želuca (što fonijatar također može uočiti), dovoljno je da vam se samo malo kiseline digne do glasnica i to može osjetno remetiti njihov rad, svaki čas. Možda je potrebno to liječiti...

Grupirane riječi


Higijena glasa

Higijena glasa je skup postupaka koje poduzimate, odnosno pravila kojih se držite da biste očuvali dobar glas. Vjerojatno i sami znate mnogo toga što je za glas dobro a što nije, no i ja ću ovdje nabrojati neke stvari. Preporučam da i dodatno proguglate o tome.

  • Kad morate puno govoriti bez prestanka, imajte uz sebe čašu ili bocu s vodom i, čim osjetite suhoću grla, malo popijte. Nemojte se ustručavati raditi to i pod nastavom, koliko god zatreba. Nije li bolje to, nego ostati bez glasa ili držati nastavu s problematičnim glasom, do kakvog ćemo sigurno doći ako ga ne čuvamo? On je naše najosnovnije sredstvo za rad; ništa što pomaže njegovoj njezi, nije luksuz niti prenavljanje.

  • Govorite prirodnim i opuštenim glasom. Pokušajte izbjegavati "emocionalno unošenje" u priču ili raspravu (da bi to što pričate bilo zanimljivije i privuklo više pažnje), zbog kojeg povisite ton, napregnete žile na vratu, zaboravite normalno disati, zaboravite da vam je suho grlo itd. Za vrijeme govora budite što opušteniji i što svjesniji toga što radite s glasom, s organima koji proizvode glas, koja je reakcija vašeg tijela. To ne znači da trebate govoriti monotono i da vam treba biti svejedno hoćete li posao odraditi bolje ili lošije. Unesite sebe, ali se i promatrajte i čuvajte. Osim što vam treba biti stalo do učenika, treba vam biti stalo i do sebe, ne samo zbog vas samih, nego i zbog toga koliko ćete sebe moći dati njima ako se prebrzo i na krivi način potrošite? Ako se ovo zadnje desi, je li to maksimum koji ste mogli dati?

  • Ne naprežite glas, ne vrištite, ne vičite. Osobi s kojom razgovarate priđite, okrenite se prema njoj i razgovarajte normalnom glasnoćom, kad god je moguće.
    U razredu pokušajte uvesti red i svaki put kad nije tako, prvo pričekajte da se djeca stišaju, a tek zatim govorite - koliko je tako moguće.
    Koristite neverbalne znakove umjesto verbanih, kad je god moguće.
    Mnogi logopedi preporučuju korištenje mikrofona u nastavi. U našoj zemlji to nije uobičajeno i vlada mišljenje "Što će nam mikrofon u tako malom prostoru?". Međutim, iako je prostor mali, (pre)često je buka u njemu tolika da učitelj mora govoriti glasom glasnijim od normalnog/uobičajenog. Kad se zbroje sva takva naprezanja tijekom dana, tjedana, mjeseci... i još ako imate disciplinski problematične razrede... Vani (u inozemstvu) je uobičajenije koristiti mikrofon u običnim učionicama. Ako zaguglate na Googleu ili YouTubeu "microphone for classroom", vidjet ćete da se neki i proizvode upravo u tu svrhu.
    Na hodniku (a tamo je obično velika buka) pokušavajte govoriti što manje. Ako je nužan razgovor u takvoj buci, pokušajte prvo naći mirniji prostor, možda neku praznu učionicu ili drugu prostoriju.

  • Jeste li znali da je šapat za glasnice jednako naporan kao i vikanje?
    Izbjegavajte ga! Pogotovo to imajte na umu kad ne možete govoriti, pa postanete skloni tome da šapćete.

  • Glasnice vole vlagu, često pijte i onda kad ne govorite, čim osjetite suhoću grla.
    Ne pijte i ne jedite prevruće niti prehladno.
    Glasnice ne vole gazirana pića. Isto tako ne vole jake začine, alkohol niti pušenje.

  • Neki stručnjaci preporučuju pjevanje pod tušem jer je tada prostorija puna vlage, što glasnice vole. Međutim jedna mi je logopedica na to rekla: "Ako glas stvarate na krivi način i time previše opterećujete glasnice, neće im puno pomoći vlaga u prostoriji. Tada je ipak bolje da šutite. Prvo naučite pravilno smještati glas."

  • Prašina i dim u zraku su neprijatelji glasnica. Vezano uz to, ako je moguće, ploču s kredom zamijenite pločom s flomasterima. A ako često pišete po ploči s kredom, poradite na tome da što manje udišete prah krede. Npr. pokušajte ne govoriti onaj tren kad pišete kredom ili bar pokušajte što više udaljiti glavu od mjesta gdje je najveća prašina; ako spužvom brišete ploču, je li spužva suha ili mokra, praši li se jako i govorite li pritom; ako učenik briše ploču, opet, koliko ste blizu...?

  • Kad ste na odmoru (u zbornici), ako imate problema s glasom, kontrolirajte se da što manje pričate, a ako pričate, nemojte sa sugovornikom koji je na drugom kraju zbornice, već mu priđite blizu da možete pričati normalnom glasnoćom. Takvu naviku i inače gajite kad je god moguće.
    Više slušajte, manje pričajte. Zato i imamo dva uha, a samo jedna usta. :-)

  • Kad imate problema s glasom, i kod kuće pokušajte pričati što manje. Izbacite pjevušenje (i tiho i glasno) ako ste mu skloni, dok se problemi ne srede.

  • Što manje govorite kad ste pri kraju izdaha. Ne govorite dulje od svog prirodnog ciklusa disanja i izbjegnite naviku da pokušate reći još nekoliko riječi prije nego što udahnete.

  • Ne govorite brzo. Osim što kod brzog govora ne možete kontrolirati kako govoriti, često brzina sa sobom donese i (nesvjesnu) napetost onoga tko govori, što opet sprječava čisti govor.

  • Kad usred govora odjednom promuknete, nikako nemojte pročišćavati grlo kao što to većina ljudi radi - glasnim nakašljavanjem. Time "deremo" glasnice, odnosno fizički ih oštećujemo.
    Umjesto toga preporučuje se učiniti nešto od sljedećeg (ili više toga - po potrebi):
    - nekoliko puta progutati slinu, po potrebi što polakše,
    - sagnuti glavu (bradu na prsa) i nekoliko puta progutati slinu,
    - popiti vode,
    - lagano se nakašljati, više da liči na jednostavno propuštanje zraka, opet bez zvučnog pročišćavanja.

  • Pokušajte biti što opušteniji, i tjelesno i emocionalno (ne samo dok govorite, nego i inače). Dok govorite, ne stiščite zube, ne napinjite čeljust, grlo, jezik..., ne napinjite/ne podižite ramena... - sve opustite, ne samo na početku govora, već i kasnije tj. stalno mislite na to. Neka vam takvo opušteno držanje i govor postanu navika.

  • Izbjegavajte stres i dovoljno spavajte.



Kako održati nastavu ako smo skroz bez glasa?

Zvuči ludo, ali ima nas koji ostanemo skroz bez glasa, a ne odemo na bolovanje, već tako bez glasa ravno u razred! Ponekad zato jer ne možemo dobiti bolovanje, a ponekad iz nekih, tko zna kojih (ludih) razloga.

U tom slučaju, kao prvo se treba podsjetiti da je zabranjeno šaptanje! Šaptanje je za glasnice jednako naporno kao i vikanje. Pa, ako već glasnice ne rade kako treba, zar onda da ih još i dodatno preopterećujemo šaptanjem?

Na takvom satu idealno je ako imamo materijale s kojima će učenici sami raditi. Najidelanije što sam za vrijeme svoje nastave tako uspjela iskoristiti su filmovi koje sam snimila (prije, dok sam bila zdrava) i koje sam sad samo projicirala. Nakon filma učenici mogu ići na ploču na način da ja napišem zadatak, pa netko od njih ide rješavati...

Što se uvodnog dijela sata tiče, kad se učenicima ipak trebamo obratiti barem s pojašnjenjem da nemamo glasa i pitanjem jesu li znali zadaću, meni se kao idealan pokazao Power Point projiciran pomoću projektora. Otvorim ga, početni slajd razvučem preko cijelog ekrana (od lijevog do desnog ruba), na sami vrh (gore lijevo) umetnem Text Box (Tekstni okvir), povećam veličinu slova i utipkam:
"Dobar dan! Ja sam danas bez glasa, pa ćemo nastavu imati na malo drugačiji način. Može?".
Nakon svake upitne rečenice dignem glavu (uz smiješak) i očekujem da mi odgovore, bilo kimanjem glave ili naglas. Učenicima je ovo obično jako zabavno i rado sudjeluju. A ni vama, ako brzo tipkate, ne bi trebao biti veliki problem. Kad izostane odgovor, ja ponovim pitanje (ponovo ga utipkam, ako treba i velikim slovima :-)), ili samo selektiram/označim istu rečenicu i rukom pokažem na to pitanje na platnu. Nakon njihove reakcije utipkam dalje što je potrebno, npr.
"Da li možda netko nije znao nešto iz zadaće?".
Ako se netko javi, utipkam/pitam što nije znao, a nakon toga utipkam i pitanje tko je znao isti taj zadatak i tko će objasniti. Ako je potrebno, ja na ploču napišem neke detalje iz zadatka, a zatim nekoga prozovem da riješi i objasni...
Na taj način održim dio sata u kojem bih ipak nešto morala "reći".

Pritom, naravno, puno koristim govor tijela, bilo da rukom pokažem na nekoga tko nešto treba reći ili se utišati, bilo da kimanjem glave, grimasom lica ili pokretima ruke pokažem da neki odgovor nije do kraja dobar, pa pogledom, pokretom ruke i držanjem tijela pokažem da očekujem da se javi netko tko će odgovoriti bolje... Možete i pljesnuti da privučete nečiju pažnju... Kad ne razumiju govor tijela, Power Point odradi svoje... :-)
Ako ste u razredu koji vas poznaje od prije, učenici iz vašeg govora tijela mogu puno toga iščitati, pa ako su razred koji lijepo reagira, to zna čisto dobro ispasti...

Nakon uvodnog dijela krenemo ili na projekciju filma ili na rad na tekstu (samostalan ili u parovima)... No, za ovo zadnje, koliko sati rada treba da se napravi takav tekst? On treba biti napravljen tako da se na satu što više izbjegnu dodatna pitanja, kad već ne možete govoriti. Takav materijal, kad biste imali normalan glas, ne biste napravili. Ovaj je "manje dobar" jer kod izrade fokus držimo na tome da bude što manje dodatnih pitanja učenika, a ne da materijal bude maksimalno istraživački ili kakav već. Pa kad kod kuće potrošite brdo vremena da izradite takav materijal, kad ćete ga ponovo koristiti? Nije baš vjerojatno da ćete iduće godine u isto vrijeme ostati bez glasa. Šteta vremena, šteta zdravlja...

U svakom slučaju, sretno na takvom satu! :-)

 

 


 

 

Gornji tekst pisan je na temelju mog iskustva, mene kao učiteljice matematike, koja je imala (i možda će opet imati) probleme s glasnicama.

U nastavku možete pročitati stručno napisan tekst:
Razlike i sličnosti u procjeni statusa glasa nastavnika nižih i viših razreda u osmogodišnjim školama,
u kojem možete naći puno korisnih informacija.
Materijal je preuzet s web stranica FONO, Logopedski kabinet za poremećaje glasa i govora,
Kabineta FONO smještenog na Martin Bregu iznad Dugog Sela.
Najtoplije zahvaljujem prof. dr. sc. Nataliji Bolfan-Stošić na dozvoli da ovaj materijal objavim na svojim web stranicama.

 

Antonija Horvatek